VIJESTI

Nastajanje i razvitak SRD Kantrida i lučice Portić

(po sjećanju Franeta Tončinića)

Nekoć davno područje oko današnje lučice bilo mirno žalo sljubljeno u kopneno, ravnato krilo. Zbog osobite kvalitete sivog kamena, a zbog potrebe izgradnje u gradu Rijeci, na području Kantride napravljen je veliki kamenolom kako bi se građevinarima moglo osigurati dovoljno materijala za rad. Kamenolomi su nastali i na nekim drugim destinacijama (Preluk, Žurkovo, Martinšćica…), jer se grad užurbano širio te je posla oko novih cesta i zgrada bilo mnogo.

Buka iz kamenoloma dopirala je i do ukotvljenih ribarskih barčica kojih je u molom portu u to doba bilo malo, uglavnom od dvadesetak domicilnih ribara koji su živjeli u blizini i bavili se ribolovom. Tijekom zimskih dana barke su se izvlačile na suho, kako ih olujno jugo ne bi razbilo o hridi, a na proljeće bi se drvene barke ponovno premazivale i farbale kako bi opet mogle služiti u ribolovu, a ribe je bilo u izobilju.

Brijeg iznad usidrenih barčica bio je šumovit, pun zmija i nije bilo cestovnog prilaza, nego divlja staza i puteljak kojim se silazilo u lučicu.

Nakon nekog vremena, kamenolom je prestao s radom. U presjeku brda ostale su ogoljene stijene, pod kojima će kasnije biti izgrađen jedan od najljepših stadiona na svijetu.

Kamenolomci su s Kantride otišli na druge građevinske lokacije, ostavivši željezne tračnice za vagone i bijelu, sitnu prašinu koja je padala na ribarske barke, i njihove drvene uske kućice za pribor dok je riječke kiše ne bi sprale u potočićima do mora, u kojem su podzemne vode izvirale u vruljama i vrutcima duž ostataka kamenoloma i prirodnih plaža, po kojima bi se često rastezale ribarske mreže koje su se morale zakrpati ili osušiti na drvenim ogradama.

Ribarska idila prekinuta je tijekom drugog svjetskog rata i okupacijom od strane fašista. Talijanska se ratna mornarica ukotvila na Kvarneru, a za svoje su potrebe u lučici na Kantridi izgradili nekoliko velikih bunkera u kojima su spavali komandanti, a vojnici u drvenoj baraci. Oni su iz Italije u dijelovima donijeli, sastavili i ugradili dizalicu s kojom su svoje lađe punili municijom i hranom.

Frane Tončinić, koji nam je govorio o svojim sjećanjima na lučicu, rođen je u Lipi 1938. godine. Samo nekoliko sati prije dolaska fašista, djed i baka su ga odveli kod sebe u Škalnicu Tako je kao petogodišnji dječarac uspio izbjeći užasan masakr u zapaljenom i uništenom selu.

U Škalnici je proveo ratne dane, jer mu je otac otišao u partizane, a majka je poginula.

Živjelo se teško, skromno, ali pošteno. Dječarac Frane je rastao, preselili su se na Belveder i otuda je s prijateljima pješice dolazio na Kantridu na kupanje, zaljubivši se u more i pecanje. U lučici je tada bilo tridesetak barčica, pet većih, a Frane je poželio da i sam jednog dana ima svoju barku, pa je tako uskoro nabavio batanu koja je bila tri godine starija od njega, izgrađena u Voloskom.

Vremena i prilike su se mijenjale, ali svake bi zime i dalje jugo porazbijalo male barke koje bi ostale na vezu u moru, zato su ih u jesen izvlačili van. Ostale bi samo veće, one prave ribarice, uposlene za tvornicu prerade ribe „Mirna Rovinj“. Kako je bilo ljudi u okolici koji su kupili barke i željeli imati vez na Kantridi, vidjela se potreba za proširenjem lučice.

Tako se počela širiti lučica, premda tada još nije bila formirana uprava nego su ribari plaćali biljege Lučkoj kapetaniji (Kotar, Općina). Barba Frane se sjeća da je barku u Portiću imao general Uzelac i general Vlajko Milosavljević.

Drvenu baraku za držanje ribarske mreže i alata, ranije je koristila tvornica Mirna Rovinj koja je prestala koristiti lučicu za svoje potrebe odselivši na drugu lokaciju.

Još nije bilo nogometnog igrališta nego su iz kamenoloma prebacivali kamenje na nasip u želji da se prošire, a u nasip su odbačene i tračnice prijašnje pruge kao neka vrsta armature.

Ribari su odlučili srušiti trošnu baraku i izgraditi novu prostoriju, te su uputili pismo upravi „Mirna Rovinj“ na što su dobili pozitivno rješenje. Čak su im darovane mreže i alat koji su se unutra nalazile. Sve se ispraznilo, ribari su napravili radnu akciju, odazvao se veliki broj ljudi te je u roku dva dana potpuno srušena sva drvenarija, podijeljene su mreže i alat, kako je komu što trebalo.

Kako se interes za uređivanjem lučice i boljom suradnjom među ribarima razvijala, 1971. formiralo se društvo. Na pravnim poslovima najviše je pomagao Milivoj Jovanović koji je bio pravnik i stanovao iznad lučice te je kao vlasnik barke i sam bio u svakodnevnom kontaktu s ribarima.

Prvo su se našli i otišli u Lučku kapetaniju gdje su dobili informacije o potrebnim radnjama da bi se službeno oformilo Društvo. Bilo je potrebno imati Statut, adresu, prostoriju, upravu i članove uprave. Od društva „Luben“ koji je već djelovao u okrugu 3. Maj dobili su potrebnu pomoć za pisanje vlastitog Statuta. Nakon sastavljanje Statuta, održali su sastanak i oformili Društvo, te dali oglas da se ljudi mogu učlaniti kako bi dobili vez kad to bude moguće. U prvoj su postavi bili: za prvog predsjednika bio je izabran Milan Đurić, zamjenik je bio Rade Ljubičić. Članovi uprave su bili: Rude Ljubičić, Zvonko Orlić, Ante Rak, Frane (Franjo) Tončinić, Drago Muha, Dragić Meršić, Asim Česen, Ivan Buhmiler.

Kad su formirali Upravni odbor, donesena je odluka da uprava može biti godinu dana u istom sastavu, i onda se mijenja jedna polovina članstva starih s polovinom novih članova, dok se na rukovodeće funkcije moglo ostati u najviše dva mandata. Kasnije se statut mijenjao.

Uprava je ubrzo uputila pismo građevinskoj firmi „Primorje“ da sav suvišni kameni materijal kamionima dovoze na nasip i tako vrše nasipavanje za proširenje lučice. Članovi i svi zainteresirani pozvani su da se dobrovoljno uključe svojim znanjem i umijećem, te da se naprave potrebni radovi, betonira prilaz za barke, ugrade nove karike za konope.

Javilo se mnogo ljudi, zidari i građevinari, a i generalni direktor „Primorja“, vidjevši slogu i silnu želju da se što prije dovrši uređenje lučice, poslao je dodatnu pomoć u alatu i opremi. Svaki ribar je morao imati mjesto da skloni svoj ribarski pribor; vesla, motor, i ostalo, pa je bilo potrebno da uprava ode na općinu kako bi dobili dopuštenje za dogradnju ribarskih kućica. Uvjetovalo se da moraju biti izgrađene od netvrdog materijala, da se lako mogu srušiti, od dasaka i lesonita. Kasnije je društvo dobilo jurisdikciju nad dozvolama za podizanje novih kućica, ali se zadržalo pravilo da ne bude od krutog materijala nego od drva. Županija je kasnije dala potporu kako bi sam izgled ribarskih kućica postao zaštićen kao vidljiv trag urbanog, vidljivog, spretnog rješenja ribarskih ostava.

Uglavnom, mnogo se nasipavalo. Svi što su imali iskope, donosili su materijal u lučicu, čak su i strujne stupove od trolejbusa odlagali kao otpad u nasip. Svi članovi društva predali su zamolbe za financijskom i drugom pomoći radničkom savjetu u firmi u kojoj su radili. (Luka, Primorje, Kvarner, Metalografički, Torpedo, Benčić…) U istim gabaritima negdašnje brvnare talijanskih vojnika, pa zatim tvornice „Mirne Rovinj“, niknula je službena prostorija ŠRD Kantrida. Prvo je teren bio raščišćen od dasaka, uz pomoć mnogih vrijednih članova, zatim se usitnio šljunak što je bio ispod dasaka da bi se lakše cementiralo, te je u istim gabaritima podignuta prostorija od bloketa. Struja je već bila, samo je pitku vodu trebalo provući od početka lučice, kojih stotinjak metara. Vanjski toalet je bio blizu mora kojim se kablićem samo zahvatilo i polilo. Tako se prostor uz pomoć Kvarnera i Primorja proširilo, betoniralo, uredilo. Krov je donirala Rafinerija Rijeka. Trebalo je pola godine intenzivnih radova, a najviše se radilo vikendima, jer su ljudi bili zaposleni u firmama. Dovučeno je puno kamenog materijala iz grada, tako da je negdašnja lijepa plaža bila zatrpana. U to doba su barke dizali dizalicom na ručke. Osmero snažnih momaka bi držali sigurnosni konop, a prethodno bi daske po kojima su barku gurali namazali debelim slojem loja. Tako su premještali barke na nasip do iznad plaže, na kojoj je kasnije napravljeno pomoćno igralište.

Ribe je bilo jako puno, ali se dosta teško moglo prodati. Ribar Nacio je karijolom vozio ribu po cijelom naselju Kantrida i pozivao domaćice da kupe, kao što je u nekim drugim krajevima Rijeke glasnim povicima bio nuđen krumpir. Na parangal se moglo dignuti po 280 kila raže, obilato, ali u to vrijeme nije bilo frižidera. S feralima su ribari svijetlili, a mrežom bi se riba okružila i lovila. U svakoj škrapi gdje se stavila noga u more, odmah bi dolazila hobotnica, ali nije u ono doba bila specijalitet, već više „hrana za siromaške“. Marendalo se od uhvaćenih riba s parangala. Žene bi pomagale za pripremu marende, ribe, očistile bi ribu za roštilj, napravile salatu iz svog vrta, skuhale fažol-maneštru, ali najviše je bilo ribe. Višak se nosio u Dječju bolnicu i u Starački dom.

Najvrjedniji su bili Ante Rak, Drago Muha, Stjepan Čekada, Rude Gašparović koji je bio vodoinstalater te je uz pomoć svojim ranika i svog alata provukao i spojio pitku vodu u lučici na potrebnim punktovima. Od glavne ceste do lučice i budućeg igrališta, vodila je kockasta, neasfaltirana cesta. Na ulazu je bio postavljen kiosk s marendama i pićem za kupače i za radnike koji su obnavljali lučicu. Sve je bilo dobro organizirano i stručno rađeno.

U Torpedu je šef kuhinje iz menze donirao marendu i piće za deset do dvadeset ljudi. Iz građevinskih firmi su dolazili kamioni puni materijala koji su iskrcavali na „talijanske“ grote. Pijesak i cement miješali su se na lopate, bio je to težak rad uz puno ljudi. Beton se nešto kasnije miješao na ruke s ručnom miješalicom, a pri kraju je stigao i kamion s mikserom koji je olakšao radove. Primorje je miniralo ispred bunkera, nastala je plaža koju su nasipali da bi betonirali i proširili rivu.

I liječnici su krvarili, koliko je posao bio naporan. Doktor Švalba koji je imao vez među prvima od kad se formiralo Društvo, zbog vidljivih, krvavih žuljeva zamoljen je da više ne sudjeluje u radovima, jer njegove ruke više vrijede u pomaganju malim i velikim pacijentima.

Na vez se čekalo i do dvije godine, a svaki se vez ručno betonirao i učvrstio.

Kad su članovi uprave vidjeli da je došlo vrijeme da se uredi okružje, zamolili su „Primorje“ da napravi društveni jog. Bilo je dosta članova koji su voljeli igrati na boće, a pravilo je da svaka lučica (koja drži do sebe) mora imati boćarski jog, jer tako se stječe imidž prave lučice. Tad su pokraj joga posadili boriće visoke tek jedva pola metra, (danas pružaju široku i ugodnu hladovinu za ljetnih žega).

Malo brodogradilište u blizini, grijanjem je savijalo drvo, da omekša hrastovinu kako bi moglo biti upotrijebljeno za popravak drvenih pasara i batana.

Svi su pomagali kako su znali i umjeli, bilo je sloge, i nikakvih svađa nije bilo, a pjesma se orila uz roštilj i vatru. Da bi u tom zajedništvu lučica još više rasla, organizirane su ribarske večeri uz tombolu. Tvornica konopa bi dala konope za tombolu, ribari; panule, torpeda, sidra, najlone, udice, olova, ili ribu, salpe. Radio bi se roštilj s ribama, prodavale porcije i piće, listići za tombolu. Mladi dečki, radnici iz Metalografičkog kombinata imali su volje i sluha, pa su uštimali glasove i naučili svirati. Nabavili su dobar razglas te su nastupali kao klapa Đulijano, te zapjevali kancone, tango, rumbu i twist. Popularnim pjesmama muzičari bi pozivali razdragano društvo na ples i zabavu, a društvenih igara bilo je na pretek. Od potezanja konopa dviju protivničkih strana, do skidanja pršuta s križa visokog, drvenog stupa. Na njega bi objesili pršut, i zatim ga namazali lojem kako bi penjači teže dospjeli do vrha. Penjali su se jedan drugome po leđima do pršuta na križu, a nekad je zgoditak bio i par dobrih, radnih, kvalitetnih čizama.

U tako lijepoj, novoj lučici i Društvo je osnovalo nova tijela uprave: Komisije za dodjelu vezova, Sud časti, Nadzorni odbor, Upravni odbor, takmičarka komisija, Škola udičarenja.

Počela su se održavati redovita sportska i ribolovna takmičenja. Na udice, parangale, samice, sa štapovima, s kopna, iz barke… Nabavile su se medalje, pehari, izradile diplome, te bi na dan takmičenja održano veliko druženje uz roštilj, pjesmu i veselje. Podijelile bi se vrijedne nagrade na ponos nagrađenih, ali i učitelja u Školi udičarenja koju su vodili Dragić, Arsen i Karabajić.

Društvo je djelovalo na volonterskoj bazi, nitko nije primao naknadu, pa ni dizaličar. Redovito su se održavale akcije čišćenja na koju su se odazivali svi članovi društva i lučica je uvijek bila uredna. Kao ugodan kutak lijepog okruženja, inspirirala je arhitekte koji su gradili atletsku dvoranu iznad, da po izgledu ribarskog naselja naprave izgled vanjske fasade u istim bojama, kako bi se u pogledu s mora kocke s dvorane i kućice prožimale u jednu cjelinu.

Danas je ljupkost i autohtonost lučice primamljiva kao eksterijer za prigodu fotografiranja vjenčanja, ili za snimanje filmova. Šarmantno neodoljiva.

Kada se uvečer začuje pjesma uz gitare i mandoline, te osjeti fini miris roštilja, može se reći da je druženje s Krkijem i Kantridersima samo nastavak ribarskih večeri iz starih dana.

U olujnoj noći 2011., strašno je nevrijeme raspuklo lukobran i teško oštetilo velike barke, a desetak manjih je potpuno poplavilo. Pristupilo se novom nasipavanju, podizanju i izgradnji višeg lukobrana ponovno nasipavajući nasip i dovozeći goleme gromade kamena. Zatim je zamijenjena dizalica, kupnjom veće i potrebnije.

Zelena lanterna na kraju lukobrana uglavljena je 2015. godine i time bi se moglo reći da je izgradnja lučice nastavljena, pošto je u planu proširenje te izgradnja novih vezova.

Suvremena se djeca vesele učenju vezivanja udice za najlon, dok stari ribolovci rado dijele savjete po svom bogatom iskustvu. Tkogod podigne zasluženi pehar, raduje se u istoj mjeri sa svima prisutnima, u slavlju i okrepi nakon takmičenja. Ne kaže se uzalud: „Gdje je sloga, tu je i pobjeda!“

(Tekst je nastao nakon razgovora na uobičajenoj, jutarnjoj kavi u lučici)